Divlji pčelinji rojevi

Divlje medonosne pčele daleko su manje vidljive od kolonija kojima upravljaju pčelari, no one čine važan dio europske bioraznolikosti.

Novo istraživanje pokazuje da su populacije koje žive slobodno pod znatnim pritiskom, a modeliranje sugerira da bi njihov broj mogao naglo pasti bez kontinuiranog premještanja kolonija iz upravljanih populacija.

Skriveni dio života europskih pčela

Zapadna medonosna pčela, Apis mellifera, obično se povezuje s upravljanim košnicama, ali neke kolonije žive samostalno u prirodnim ili poluprirodnim prostorima. Ove kolonije mogu zauzimati šupljine u starim stablima, otvore u stijenama i druga zaštićena mjesta gdje se razmnožavaju i traže hranu bez rutinskog ljudskog upravljanja.

Istraživači procjenjuju da kolonije koje žive slobodno predstavljaju otprilike jednu šestinu europske populacije medonosnih pčela. Njihovo postojanje je važno jer pružaju uvid u to kako medonosne pčele preživljavaju u manje kontroliranim uvjetima. Razlika između upravljanih i slobodnoživućih kolonija nije uvijek jednostavna.

Medonosne pčele se mogu prirodno kretati između dvije skupine. Roj koji napušta upravljanu košnicu može uspostaviti koloniju na drvetu, dok se mlade matice iz upravljanih kolonija mogu pariti s mužjacima iz slobodnoživućih kolonija.

Značajan pad populacije

Studija objavljena u časopisu Conservation Science and Practice ispitala je podatke o praćenju slobodnoživućih kolonija medonosnih pčela u nekoliko europskih zemalja. Istraživači su kombinirali promatranja preživljavanja s modeliranjem populacije kako bi procijenili kako bi se kolonije mogle promijeniti bez kontinuiranog priljeva iz upravljanih kolonija.

Rezultati ukazuju na srednji pad od približno 56% tijekom 10-godišnjeg razdoblja pod modeliranim uvjetima. Ovaj rezultat bio je ključan za procjenu statusa očuvanja divljih medonosnih pčela u Europskoj uniji. Situacija nije svugdje ista. Neka područja još uvijek sadrže relativno stabilne slobodnoživuće kolonije, dok se druge populacije čine znatno ranjivijima.

Engleska, na primjer, ima dokumentirane kolonije koje ostaju relativno stabilne, dok se nekoliko populacija drugdje suočava s većim pritiskom. Istraživači također naglašavaju da informacije ostaju nepotpune. Više od 1600 lokacija za gniježđenje dokumentirano je u 15 zemalja, ali sveobuhvatne informacije o veličini populacije i dugoročnim trendovima još uvijek nisu dostupne za mnoge dijelove Europe.

Zašto je genetska raznolikost važna

Slobodnoživeće kolonije mogu sadržavati vrijedne genetske varijacije. Za razliku od upravljanih kolonija, neke divlje populacije doživljavaju ekološke i biološke pritiske bez iste razine ljudske intervencije. To može stvoriti prilike za prirodnu selekciju koja favorizira karakteristike koje pomažu kolonijama da se nose s lokalnim uvjetima.

Europske populacije koje slobodno žive također mogu sačuvati genetske karakteristike povezane s regionalnim sortama medonosnih pčela koje su postale manje uobičajene u upravljanim populacijama. Za istraživače, to čini divlje kolonije više od izoliranih skupina koje žive izvan upravljanih košnica.

One mogu poslužiti kao rezervoari genetske raznolikosti koja može postati korisna za razumijevanje otpornosti, tolerancije na bolesti i prilagodbe promjenjivim uvjetima okoliša.

Uključeno je nekoliko pritisaka

Čini se da pad nema samo jedan uzrok. Dostupnost staništa važan je čimbenik jer slobodno živeće kolonije zahtijevaju prikladna mjesta za gniježđenje. Gubitak zrelih stabala s prirodnim šupljinama može smanjiti broj potencijalnih mjesta za gniježđenje.

Promjene u krajolicima također mogu smanjiti raznolikost i dostupnost cvjetnica koje daju pelud i nektar. Paraziti i patogeni predstavljaju još jedan izazov. Varoa grinje su među najpoznatijim pritiscima koji utječu na zdravlje medonosnih pčela, dok izloženost poljoprivrednim kemikalijama također može utjecati na preživljavanje kolonija.

Istraživači nadalje ističu promjene povezane s modernim pčelarstvom, uzgojem i kretanjem kolonija.

Što znači status crvene liste

Međunarodna unija za očuvanje prirode klasificirala je divlje medonosne pčele u Europskoj uniji kao ugrožene. Klasifikacija tretira slobodnoživeće populacije kao zasebnu brigu za očuvanje iako pripadaju istoj vrsti kao i komercijalno upravljane medonosne pčele. Procjena se temelji na tome mogu li se slobodnoživeće populacije održavati bez kontinuirane ljudske pomoći.

Prema tom pristupu, populacija koja uvelike ovisi o novim kolonijama koje dolaze iz upravljanih košnica ne pokazuje istu razinu neovisnosti kao samoodrživa divlja populacija.

Zaštita prirodnih mjesta za gniježđenje

Istraživači tvrde da zaštita slobodnoživećih medonosnih pčela zahtijeva pažnju na okruženja u kojima kolonije preživljavaju. Starija stabla, raznolika vegetacija i prirodno strukturirani krajolici mogu pružiti i mogućnosti za gniježđenje i resurse hrane. Praćenje je jednako važno.

Bolje informacije o preživljavanju, reprodukciji i rasprostranjenosti kolonija omogućile bi istraživačima da identificiraju populacije koje...su stabilne, u opadanju ili posebno izolirane. Nova saznanja ističu manje poznat aspekt zaštite medonosnih pčela. Istraživanje u konačnici pokazuje da se zaštita ne može usmjeriti isključivo na pčelinje zajednice kojima upravlja čovjek.

I medonosnim pčelama koje žive slobodno potrebni su prikladni uvjeti za samostalan opstanak, zbog čega je njihova zaštita važan dio očuvanja ekološke raznolikosti.