Gradovi u slojevima

Mnogi gradski parkovi slijede poznatu formulu: visoko drveće iznad uredno pokošenih travnjaka, uz vrlo malo toga što raste između njih. Novo istraživanje Sveučilišta u Queenslandu ukazuje na to da se takvim vizualno urednim dizajnom zanemaruje važan ekološki sloj – vegetacija srednjeg sloja.

Studija objavljena u časopisu *BioScience* istražila je zašto grmlje i nisko drveće, visine otprilike između 1 i 10 metara, često nedostaju u urbanim javnim prostorima te zašto bi njihova ponovna sadnja mogla poboljšati bioraznolikost, ojačati urbane ekosustave i ljudima pružiti raznolikija iskustva.

Nedostajući srednji sloj

Vegetacija srednjeg sloja obuhvaća grmlje, guste nakupine grmlja i manja stabla smještena između prizemnog sloja raslinja i gornje krošnje drveća. Prema riječima ekologinje dr. Nicole Sockhill, taj se sloj sustavno smanjivao u mnogim parkovima oblikovanima prema estetici engleskih pejzažnih vrtova, koja od 19. stoljeća daje prednost otvorenosti i urednosti.

Takav dizajn možda djeluje uredno, no ekološki može biti siromašan.

Male ptice i druge životinje često ovise o gustoj vegetaciji radi hrane, skloništa i sigurnog kretanja kroz prostor. U gradovima, gdje izgradnja i širenje urbanih područja već smanjuju prirodna staništa, nedostatak tog srednjeg sloja može divljim životinjama uskratiti mjesta za hranjenje, skrivanje i kretanje.

Istraživači stoga ističu da park može obilovati travnjacima i odraslim stablima, a ipak nuditi relativno loše stanište.

Zašto je to važno za ljude

Pitanje nije samo u bioraznolikosti. Urbane zelene površine oblikuju i svakodnevni doticaj ljudi s prirodom.

Više od polovice svjetskog stanovništva danas živi u gradovima, a mnogima lokalni park može biti glavni svakodnevni susret s prirodnim okruženjem. Zbog toga kvaliteta i složenost urbane vegetacije postaju sve važnije.

Studija se oslanja na postojeće dokaze koji povezuju boravak u prirodi s brojnim dobrobitima, uključujući smanjenje stresa, obnovu pažnje i poboljšanje mentalnog zdravlja.

Gušća sadnja također može stvoriti dojam potpunijeg uranjanja u okoliš. Umjesto pogleda samo na otvorene travnjake i izolirana stabla, posjetitelji unutar istog parka mogu doživjeti različite teksture, visine, staništa i stupnjeve zatvorenosti prostora.

Sigurnost ne zahtijeva ogoljene parkovee

Čest argument protiv gustog grmlja jest da ono može smanjiti vidljivost i učiniti javne prostore manje sigurnima.

Istraživači ne predlažu ispunjavanje svakog parka gustom vegetacijom, već zagovaraju stratešku sadnju.

Dobra rasvjeta, preglednost i pažljiv odabir biljnih vrsta omogućuju suživot gušće zasađenih područja i otvorenih prostora za rekreaciju. Ljudi koji preferiraju travnjake i široke vizure i dalje ih mogu koristiti, dok se drugi mogu kretati kroz zatvorenija područja bogata prirodom.

Cilj je raznolikost, a ne zamjena jednog uniformnog dizajna drugim.

Autohtone biljke mogu zahtijevati manje rada

Profesor Richard Fuller, koautor studije, također je istaknuo praktičnu prednost: uspostavljena autohtona vegetacija srednjeg kata može zahtijevati manje intenzivno održavanje od konvencionalnih travnjaka.

Travnjaci zahtijevaju ponovljenu košnju, navodnjavanje i vrijeme osoblja. Autohtoni grmovi i mala stabla, nakon što se uspostave, mogu zahtijevati manje resursa, a istovremeno podržavaju složeniji ekosustav.

Izbor vrste je važan. Fuller je tvrdio da su biljke autohtone na nekom području često posebno vrijedne jer su lokalne divlje životinje već prilagođene da ih koriste za sklonište i hranu.

Studija ističe Kings Park u Perthu kao primjer velikog gradskog parka koji uspješno kombinira javnu rekreaciju sa značajnim površinama gustog grmlja.

Ne bi svaki park trebao izgledati isto

Jedna od najsnažnijih preporuka studije je da se prestane tretirati gradske zelene površine kao jedna kategorija dizajna.

Umjesto da se svakom parku da ista mješavina trave i visokog drveća, gradovi bi mogli stvoriti mrežu različitih prostora: otvorena rekreacijska područja, zasjenjene travnjake, gusto zasađena utočišta i područja usmjerena na bioraznolikost.

Sockhill je to opisao kao gradski pristup razmještaja, gdje različiti parkovi obavljaju različite ekološke i društvene uloge.

To bi moglo učiniti urbane krajolike otpornijima, a istovremeno pružiti stanovnicima širi raspon iskustava. Nalazi ne znače da otvoreni travnjaci nemaju mjesta u gradovima. Oni ostaju korisni za sport, okupljanja i rekreaciju. Argument je da ne bi trebali dominirati svakim zelenim prostorom.

Bogatiji urbani park možda zahtijeva više od samog drveća i trave. Sadnjom grmlja i manjeg drveća planeri bi mogli stvoriti prostore koji su korisniji za divlje životinje, zanimljiviji ljudima te, u nekim slučajevima, dugoročno jednostavniji za održavanje.