Rijedak divovski ljiljan!

Fotografija podijeljena na internetu navela je botaničare na izvanrednu biljku koja je znanstveno ostala neprepoznata. Kolumbijski divovski lopoč, *Victoria colombiana*, ima listove koji mogu narasti do dva metra u promjeru.

Do njezine službene identifikacije došlo je nakon godina istraživanja, suradnje s domorodačkim zajednicama i teškog puta kroz poplavljenu kišnu šumu. Ova priča pokazuje kako obična objava na društvenim mrežama može postati polazišna točka za važno botaničko istraživanje.

Fotografija potiče pitanja

Priča je započela otprilike pet godina prije nego što je biljka službeno opisana, kada je Carlos Magdalena, hortikulturist i botanički istraživač u Kraljevskim botaničkim vrtovima u Kewu, na društvenim mrežama ugledao fotografije divovskog lopoča. Fotografije je objavio Jeremiah Harris, koji u Sjedinjenim Američkim Državama vodi rasadnik specijaliziran za biljke.

Harris je isprva vjerovao da je riječ o vrsti *Victoria amazonica*, poznatom divovskom lopoču. Magdalena je, međutim, primijetio nešto neobično u vezi s lokacijom. Fotografije su prikazivale biljku u kolumbijskoj regiji Inírida, području koje se nalazilo izvan poznatog rasprostranjenja roda *Victoria*.

Planiranje ekspedicije

Magdalena je stupio u kontakt s Mauriciom Bernalom iz Botaničkog vrta „José Celestino Mutis” u Bogoti. Zajedno su, uz pomoć pripadnika lokalne autohtone zajednice – Nila Rodrígueza, Jaimea Hernándeza i Gustava Mela – organizirali ekspediciju.

Njihovo lokalno znanje bilo je ključno jer je plovidba vodenim putovima i poplavljenim šumama u okolici Iníride vrlo zahtjevna. Nakon gotovo dvogodišnjih priprema, tim je krenuo na petodnevno putovanje u potragu za primjercima pogodnima za znanstveno istraživanje. Prvi pokušaji bili su razočaravajući; istraživači su pronašli samo dvije biljke, od kojih nijedna nije cvjetala. Cvijet je bio od osobite važnosti jer je botaničarima bio potreban fertilan primjerak za herbarijsku zbirku.

Potraga u zadnji čas prije izlaska sunca

Proboj se dogodio kasno navečer prije nego što su se istraživači trebali vratiti u Bogotu. S malo preostalog vremena, Magdalena je objasnila njihove poteškoće Gustavu Melu, iskusnom lađaru iz autohtone zajednice Tucano. Melo je vjerovao da zna gdje se mogu pronaći dodatne biljke. Oko 1 sat ujutro, grupa je krenula kroz mračnu, poplavljenu prašumu, udaljavajući se od zračne luke unatoč tome što su imali samo desetak sati prije planiranog polaska.

Njihovo putovanje se isplatilo neposredno prije izlaska sunca. Na malom jezeru duboko u šumi pronašli su još jednu populaciju koja je sadržavala pet dodatnih biljaka. Jedna je cvjetala, pružajući materijal potreban za potporu znanstvenom opisu. Ukupno je tim dokumentirao sedam biljaka preko dva jezera prije nego što se vratio na vrijeme za let.

Što čini vrstu izvanrednom?

Kolumbijski divovski lopoč pripada rodu Victoria, skupini poznatoj po iznimno velikim plutajućim listovima. Njegovi jastučići listova mogu doseći promjer od otprilike dva metra, što biljku čini vizualno impresivnom čak i među drugim divovskim lopočima. Istraživanje je formalno opisalo Victoria colombiana kao vrstu različitu od svojih srodnika.

Daljnja geografska analiza koju je proveo Carlos A. Pedraza-Penalosa identificirala je treće jezero gdje je biljka, čini se, rasla. Satelitske snimke mogu pomoći istraživačima u lociranju dodatnih populacija, iako sezonske razine vode utječu i na vidljivost i na pristup. Visoke razine vode mogu olakšati putovanje brodom kroz poplavljene šume, dok niže razine vode mogu otkriti biljke na snimkama, ali otežati prijelaz okolnog terena pješice.

Rijetka biljka s neizvjesnom budućnošću

Tim procjenjuje da u divljini trenutno postoji samo 30 do 50 jedinki biljaka Victoria colombiana. Ta mala procijenjena populacija čini određivanje njezine pune rasprostranjenosti hitnim prioritetom. Istraživači provode sveobuhvatnije istraživanje i rade na procjeni za Crveni popis Međunarodne unije za očuvanje prirode.

Moguće mjere očuvanja uključuju sakupljanje sjemena, uzgoj biljaka u kontroliranim uvjetima i razmatranje zaštićene populacije u pristupačnijem jezeru unutar autohtonog teritorija. Takva lokacija mogla bi također pružiti mogućnosti za pažljivo upravljani prirodni turizam, a istovremeno smanjiti ovisnost o pristupu udaljenim mjestima gdje vrsta trenutno raste.

Istraživači još trebaju utvrditi koliko je jedinki preostalo, gdje se vrsta još pojavljuje te koje bi mjere mogle doprinijeti njezinu dugoročnom opstanku. Nastavak suradnje bit će ključan kako bi se osiguralo da ovaj impresivni lopoč ne ostane zabilježen samo u znanstvenoj literaturi, već da bude i zaštićen u svom prirodnom staništu.