Novi okvir za spas

Klimatske promene, invazivne vrste i uništavanje staništa guraju mnoge životinje i biljke ka izumiranju. U nekim slučajevima, zaštita njihovih postojećih staništa više nije dovoljna.

Naučnici su predložili novi okvir za donošenje odluka koji pomaže stručnjacima za zaštitu prirode da utvrde kada ugrožene vrste treba premestiti izvan njihovog prirodnog područja rasprostranjenosti.

Okvir je razvijen kroz višegodišnju saradnju Univerziteta Havaja u Manoi, Univerziteta Kalifornije u Dejvisu i Službe za ribarstvo i divlje životinje Sjedinjenih Američkih Država. Predstavljen je u časopisu Conservation Science and Practice u septembru 2026. godine.

Zašto premeštati ugrožene vrste?

Programi zaštite prirode tradicionalno su usmereni na očuvanje životinja i biljaka na područjima na kojima prirodno žive. Međutim, promene životne sredine mogu dovesti do toga da pojedina staništa postanu sve nepovoljnija za njihov opstanak.

Na primer, porast temperature može promeniti lokalne ekosisteme, dok invazivni predatori mogu ugroziti vrste koje imaju malo prirodnih mehanizama odbrane.

Jedno od mogućih rešenja jeste uvođenje vrste radi očuvanja, odnosno namerno naseljavanje vrste izvan njenog istorijskog područja rasprostranjenosti kako bi se smanjio rizik od izumiranja ili ostvario neki drugi cilj zaštite prirode.

Takve intervencije mogu ugroženim populacijama pružiti novu priliku za opstanak, ali sa sobom nose i neizvesnost. Preseljena vrsta mogla bi da se takmiči sa domaćim divljim vrstama za resurse, prenosi bolesti ili naruši postojeće ekološke odnose.

Kako funkcioniše novi okvir?

Istraživači su razvili strukturisan pristup za procenu opravdanosti premeštanja vrsta.

On obuhvata razmatranje ekoloških koristi, mogućih rizika, raspoloživih finansijskih sredstava i interesa zajednica na koje bi odluka mogla da utiče.

Postupak se sastoji od šest glavnih faza. Počinje utvrđivanjem problema koji treba rešiti i definisanjem jasnih ciljeva zaštite.

Nakon toga, stručnjaci procenjuju izvodljivost predloženih mera, upoređuju alternativna rešenja i razmatraju moguće posledice pre nego što odaberu odgovarajući pristup.

Važno je naglasiti da se premeštanje nikada ne smatra automatskim rešenjem. U pojedinim okolnostima, zaštita postojećeg staništa ili primena neke druge strategije može biti primerenija.

Zašto su lokalne zajednice važne?

Jedna od posebnosti ovog okvira jeste naglasak na učešću lokalnih zajednica.

Istraživači su prikupili mišljenja više od 200 ljudi, uključujući naučnike, organizacije za zaštitu prirode, upravnike zemljišta i autohtone zajednice širom pacifičkog regiona.

Njihovi doprinosi pomogli su da se obezbedi da odluke o zaštiti životne sredine uzimaju u obzir kulturne tradicije i lokalne prioritete.

Za neke zajednice, ugrožene vrste imaju duhovni, istorijski ili kulturni značaj koji daleko prevazilazi njihovu ulogu u ekosistemu.

Profesorka Melissa Price sa Univerziteta Havaja u Manoi istakla je da suštinsko uključivanje zajednica treba da bude sastavni deo planiranja mera zaštite prirode.

Retka ptica dobija novu priliku

Guamski vodomar, poznat i pod nazivom sihek, pokazuje zašto teške odluke u zaštiti prirode ponekad zahtevaju hitno delovanje.

Ova vrsta nestala je iz divljine 1988. godine, nakon što je invazivna smeđa drvolovka izazvala dramatičan pad broja ptica na ostrvu Guam.

Iako su programi uzgoja u zatočeništvu sprečili potpuno izumiranje vrste, povratak ptica na Guam i dalje je predstavljao veliki rizik.

Godine 2024. stručnjaci za zaštitu prirode pustili su devet jedinki siheka, uzgojenih u zatočeništvu, na atol Palmiru, udaljen više od 5.000 kilometara od njihovog prvobitnog staništa.

Ovim preseljenjem stvorena je mogućnost za uspostavljanje divlje populacije, dok stručnjaci nastavljaju da rade na tome da se ova vrsta jednog dana vrati na Guam.

Koji su najveći izazovi?

Premeštanje vrste zahteva pažljivu procenu budućeg staništa, dostupnosti hrane, mogućnosti razmnožavanja i odnosa sa drugim organizmima.

Timovi za zaštitu prirode moraju da razmotre i troškove, potrebe za dugoročnim praćenjem, kao i mere koje treba preduzeti ukoliko intervencija ne uspe.

Novi okvir podstiče transparentno donošenje odluka i prilagođavanje pristupa kada postanu dostupne nove informacije.

Takođe prepoznaje da neke situacije zahtevaju brzo delovanje, jer čekanje na potpunu naučnu izvesnost može dodatno povećati rizik od izumiranja.

Može li ovaj pristup spasiti više vrsta?

Iako je prvobitno razvijen za potrebe pacifičkog regiona, ovaj okvir mogao bi da se prilagodi izazovima zaštite prirode i u drugim delovima sveta. Njegova svrha je da pruži smernice za donošenje složenih odluka, a ne da garantuje uspeh svakog preseljenja.

Kako pritisci na životnu sredinu postaju sve intenzivniji, pažljivo planirane intervencije mogle bi da imaju sve važniju ulogu u zaštiti ugroženih divljih vrsta.

Osnovna poruka je jasna: spasavanje ugroženih vrsta zahteva naučne dokaze, realnu procenu rizika i saradnju sa zajednicama koje su povezane sa njihovim staništima.