Nada za rijetke vrste

Klimatske promjene, invazivne vrste i uništavanje staništa guraju mnoge životinje i biljke prema izumiranju. U nekim slučajevima zaštita njihovih postojećih staništa možda više nije dovoljna.

Znanstvenici su predložili novi okvir za donošenje odluka koji bi stručnjacima za zaštitu prirode pomogao odrediti kada ugrožene vrste treba premjestiti izvan njihovih prirodnih zemljopisnih područja rasprostranjenosti.

Ovaj je okvir, razvijen kroz višegodišnju suradnju Sveučilišta na Havajima u Mānoi, Sveučilišta Kalifornije u Davisu i Američke službe za ribu i divlje životinje (US Fish and Wildlife Service), opisan u časopisu *Conservation Science and Practice* u rujnu 2026. godine.

Zašto preseljavati ugrožene vrste?

Programi očuvanja tradicionalno se usredotočuju na zaštitu životinja i biljaka tamo gdje se prirodno pojavljuju. Međutim, promjene u okolišu mogu neka staništa učiniti sve neprikladnijima za preživljavanje.

Na primjer, porast temperature može promijeniti lokalne ekosustave, dok invazivni predatori mogu ugroziti vrste koje imaju malo prirodne obrane.

Jedno moguće rješenje je uvođenje zaštite: namjerno naseljavanje vrste izvan njenog povijesnog područja rasprostranjenosti kako bi se smanjio rizik od izumiranja ili postigao neki drugi cilj očuvanja.

Takve intervencije mogu ugroženim populacijama ponuditi priliku za preživljavanje, ali također unose neizvjesnost. Premještena vrsta mogla bi se natjecati s domaćim divljim životinjama, širiti bolesti ili poremetiti ekološke odnose.

Kako funkcionira novi okvir?

Istraživači su razvili strukturirani pristup procjeni je li preseljenje prikladno. On uzima u obzir ekološke koristi, potencijalne rizike, financijske resurse i interese pogođenih zajednica.

Proces uključuje šest glavnih faza, počevši od identificiranja problema očuvanja i postavljanja jasnih ciljeva. Stručnjaci zatim procjenjuju izvedivost, uspoređuju alternativna rješenja i procjenjuju moguće posljedice prije nego što odaberu smjer djelovanja.

Važno je da se preseljenje nikada ne tretira kao automatsko rješenje.

U nekim okolnostima, zaštita postojećeg staništa ili odabir druge strategije očuvanja mogu biti prikladniji.

Zašto su lokalne zajednice važne

Jedna od karakterističnih značajki okvira je naglasak na sudjelovanju zajednice. Istraživači su prikupili povratne informacije od više od 200 ljudi, uključujući znanstvenike, organizacije za očuvanje prirode, upravitelje zemljišta i autohtone zajednice diljem pacifičke regije. Njihov doprinos pomogao je osigurati da odluke o okolišu odražavaju kulturne tradicije i lokalne prioritete. Za neke zajednice, ugrožene vrste imaju duhovni, povijesni ili kulturni značaj koji se proteže daleko izvan njihovih ekoloških uloga. Profesorica Melissa Price sa Sveučilišta Hawaiʻi u Mānoi naglasila je da bi smisleno uključivanje trebalo biti ključno za planiranje očuvanja.

Rijetka ptica dobiva još jednu priliku

Guamski vodomar, također poznat kao sihek, ilustrira zašto teške odluke o očuvanju ponekad zahtijevaju hitnu akciju.

Vrsta je nestala iz divljine 1988. nakon što je invazivna smeđa drvena zmija uništila populacije ptica na Guamu.

Iako su programi uzgoja u zatočeništvu spriječili njezino potpuno izumiranje, povratak ptica na Guam ostao je opasan.

Godine 2024., konzervatori su pustili devet siheka uzgojenih u zatočeništvu na atolu Palmyra, više od 5000 kilometara od njihovog izvornog doma.

Preseljenje je stvorilo priliku za uspostavljanje divlje populacije dok su konzervatori nastavili raditi na konačnom povratku vrste na Guam.

Koji su najveći izazovi?

Premještanje vrste zahtijeva pažljivo razmatranje njezinog budućeg staništa, dostupnosti hrane, reprodukcije i interakcija s drugim organizmima. Timovi za očuvanje također moraju procijeniti troškove, dugoročne zahtjeve za praćenje i što bi se trebalo dogoditi ako intervencija ne uspije.

Novi okvir potiče transparentne odluke i prilagodbe kada postanu dostupne nove informacije.

Također prepoznaje da neke situacije zahtijevaju brzo djelovanje jer bi čekanje na potpunu znanstvenu sigurnost moglo povećati rizik od izumiranja.

Može li ovaj pristup spasiti više vrsta?

Iako je prvotno razvijen za pacifičku regiju, ovaj bi se okvir mogao prilagoditi izazovima očuvanja prirode i u drugim dijelovima svijeta. On pruža smjernice za donošenje složenih odluka, no ne jamči uspješno premještanje vrsta.

Kako se pritisci na okoliš pojačavaju, pomno planirane intervencije mogle bi postati sve važnije za zaštitu ugroženih divljih vrsta.

Ključna pouka glasi da spašavanje ugroženih vrsta zahtijeva znanstvene dokaze, realne procjene rizika te suradnju sa zajednicama koje su povezane s njihovim staništima.