Majmuni i znakovanje

Bok, prijatelji!

Ako ste ikada pogledali čimpanzu i osjećali se kao da vas osuđuje, možda niste u krivu.

Ova nevjerojatno pametna stvorenja bila su u središtu nekih od najfascinantnijih, najnevjerojatnijih eksperimenata u povijesti znanosti o životinjama, a veliko pitanje koje su znanstvenici stalno postavljali bilo je: mogu li majmuni zapravo naučiti razgovarati s nama pomoću znakovnog jezika? Upozorenje na spojler: donekle, da. I to je i nevjerojatno i pomalo ponižavajuće.

Eksperimenti koji su sve započeli

Putovanje u znakovni jezik majmuna započelo je kada su istraživači odlučili naučiti čimpanze američkom znakovnom jeziku. Razlog tome bio je prilično jednostavan: čimpanze nemaju vokalnu anatomiju za oponašanje ljudskog govora, ali njihove ruke? Izvanredno sposobne. Stoga su znanstvenici pomislili, preskočimo glas i prijeđimo ravno na ruke.

Najpoznatija od tih ranih zvijezda bila je čimpanza po imenu Washoe, koja je postala nešto poput slavne pionirke cijelog pokreta. Washoe nije samo zapamtila nekoliko znakova poput nekog trika na zabavi. Koristila ih je u kombinacijama, primjenjivala ih u novim situacijama, pa čak je, čini se, neke znakove naučila i vlastito potomstvo. Taj posljednji dio je nešto što istraživače gotovo tjera da padnu sa stolice.

Što su čimpanze zapravo naučile

Tijekom desetljeća, razni majmuni, uključujući čimpanze, gorile i orangutane, bili su uključeni u ove jezične eksperimente. Koko, gorila, vjerojatno je druga najpoznatija sudionica, navodno je naučila preko tisuću znakova i koristila ih za izražavanje emocija, traženje stvari, pa čak i komentiranje situacija oko sebe.

Majmuni nisu samo pamtili rječnik gestikulacije rukama. Pokazivali su znakove kreativnog kombiniranja riječi. Kad je Washoe ugledala labuda i nije znala znak za njega, navodno je dala znak "vodena ptica". To nije mehaničko pamćenje. To je rješavanje problema jezikom, što vas tjera da sjednete i preispitate cijelo svoje razumijevanje životinjske inteligencije.

Kritičari su imali bilješke

Sada, nisu svi bacali konfete na ove rezultate. Priličan broj znanstvenika usprotivio se, a njihove kritike vrijedilo je shvatiti ozbiljno. Glavna briga bilo je nešto što se zove efekt Pametnog Hansa, nazvan po poznatom konju koji je izgledao kao da računa, ali je zapravo samo primao nesvjesne znakove svog trenera.

Kritičari su se brinuli da čimpanze zapravo nisu toliko koristile jezik koliko su shvaćale koje im geste donose nagrade. Neki su tvrdili da su treneri nenamjerno poticali prave znakove vlastitim govorom tijela. To je pokrenulo cijeli val kontroliranijih eksperimenata osmišljenih kako bi se isključile takve vrste nagovještaja.

Gdje je znanost stala

Rasprava nikada nije u potpunosti zatvorena, ali ono što se pojavilo nakon desetljeća istraživanja prilično je nijansirana slika. Majmuni očito mogu naučiti povezivati ​​znakove s predmetima, radnjama, pa čak i konceptima. Mogu kombinirati znakove na načine koji sugeriraju osnovne gramatike slične strukturama. Pitanje je je li to "jezik" u punom ljudskom smislu, a stvari postaju filozofski nejasne.

Većina istraživača danas bi rekla da majmuni pokazuju impresivne komunikacijske sposobnosti koje nadilaze jednostavno uvjetovanje. Ali također primjećuju da majmunskom znakovnom jeziku nedostaje spontana, otvorena kreativnost ljudskog jezika. Razmislite o tome ovako: čimpanza sa znakovnim jezikom je poput nekoga tko je stvarno dobar u slanju poruka na stranom jeziku koristeći samo spremljene fraze. Impresivno, ali ne baš isto kao tečan razgovor.

Zašto je to važno izvan laboratorija

Ovi eksperimenti nisu samo zadovoljili znatiželju. Oni su temeljno promijenili način na koji razmišljamo o umovima drugih vrsta. Ako majmuni mogu shvatiti simbole, smisleno ih kombinirati, pa čak i prenijeti ih drugima, to postavlja ozbiljna pitanja o granici koju povlačimo između ljudske i životinjske spoznaje.

To je također uvelike usmjerilo razgovor prema dobrobiti životinja. Ako ove životinje mogu komunicirati nevolju, preferencije i emocije, to mijenja etičku težinu načina na koji se prema njima odnosimo.

Stoga, sljedeći put kada se pogledate čimpanzu u zoološkom vrtu i dobijete taj čudan osjećaj da vas odmjeravaju, samo se sjetite: možda zapravo imaju nešto za reći o tome. Znanost snažno sugerira da imaju alate koje mogu isprobati.