Kad močvare nestanu

Pozdrav čitatelji! Izvlačenjem jedne police iz prepune smočnice ne uklanja se samo ta polica, već se i sve što je naslagano iznad nje sruši, jer je o njoj ovisilo više nego što je itko primijetio dok je još uvijek bila na mjestu.

Močvare funkcioniraju na isti način za ogroman dio svjetskog divljeg svijeta, potporni sloj koji iznenađujućem broju vrsta treba puno više nego što se očekivalo.

Koliko toga zapravo ovisi o tom jednom sloju

Otprilike 40 posto svjetskih vrsta na neki način ovisi o močvarama, a otprilike polovica svih ugroženih i izumrlih vrsta izravno ovisi o njima, što gubitak močvara čini jednim od najbržih putova do guranja vrste prema rubu izumiranja. Ptice su posebno izložene, pri čemu se do polovice svih sjevernoameričkih vrsta ptica i otprilike 80 posto zaštićenih vrsta ptica u nekom trenutku svog života oslanja na močvarna staništa. Vodozemci se suočavaju sa sličnim pritiskom, pri čemu je gotovo trećina svjetskih vrsta vodozemaca već navedena kao ugrožena, uglavnom zato što močvare služe kao njihova bitna mjesta za razmnožavanje.

Zašto šteta ne prestaje na rubu vode

Slatkovodne vrste općenito opadaju brže od gotovo bilo koje druge skupine na planetu, s procjenama da je 83 posto populacija slatkovodnih vrsta već u padu diljem svijeta. Sisavci i ptice vezani za močvare pokazali su se osjetljivijima na ovu vrstu gubitka staništa od gmazova i vodozemaca, iako svaka skupina na kraju osjeti pritisak. Oporavak, kada se uopće dogodi, bolno je spor. Obnovljenim močvarama mogu trebati desetljeća ili čak stoljeća prije nego što funkcioniraju išta slično izvornom ekosustavu koji su zamijenili, ako ikada u potpunosti funkcioniraju. Urbani razvoj glavni je pokretač ovog gubitka, pretvarajući močvare i poplavne ravnice u zgrade i ceste brže nego što većina regija može pratiti, a kamoli preokrenuti. Nakon što se močvara isuši i izgradi, slojevita mreža vrsta koje su ovisile o njoj rijetko dobiva drugu priliku na istoj lokaciji.

Što obnova može, a što ne može poništiti

Gubitak nekih močvara aktivno se preokreće, a obnovljena područja mogu vratiti značajan dio svoje izvorne biljne i životinjske raznolikosti unutar desetljeća ili dva ako se temeljna hidrologija ispravno popravi. Problem je u tome što je hidrologiju, prirodni obrazac poplava, isušivanja i protoka vode, teško u potpunosti obnoviti nakon što je poremećena odvodnim jarcima, nasipima ili obližnjim razvojem, a obnovljeno područje koje ima i malo pogrešan protok vode na kraju podržava znatno drugačiju, često manje raznoliku zajednicu od močvare koju je zamijenilo.

Ptice selice posebno su osjetljive na ovu vrstu nesavršene obnove, budući da se oslanjaju na vrlo specifične sezonske razine vode tempirane prema njihovom rasporedu zaustavljanja, a područje koje poplavi nekoliko tjedana izvan obrasca može im na kraju postati gotovo beskorisno unatoč tome što ljudskom oku izgleda kao ponovno potpuno funkcionalna močvara.

Dakle, močvara koja s ceste izgleda neupadljivo obavlja više potpornog posla nego što joj se pripisuje. Iskreno, zaštita tog jednog neuglednog sloja ispada važnija za puno veći dio smočnice nego što većina ljudi shvaća dok je već nema.