Plastika u amazonskoj ribi

Mikroplastično zagađenje više nije ograničeno samo na oceane i obale. Istraživači sve više pronalaze sitne čestice plastike diljem amazonskog bazena - u glavnim rijekama, gradskim potocima, jezerima, sedimentima, pa čak i u unutrašnjosti riba.

Znanstvenici sada pokušavaju shvatiti što ova kontaminacija čini vodenom životu. Rani nalazi ukazuju na to da izloženost može ometati disanje, probavu, rast i normalne fiziološke procese, dok izvanredna raznolikost Amazone znači da se različite vrste mogu suočiti s vrlo različitim rizicima.

Pirarucu se suočava s jedinstvenom prijetnjom

Pirarucu, ili Arapaima gigas, jedna je od najznačajnijih riba Amazone. Živi u poplavnim vodama siromašnim kisikom i mora redovito izranjati na površinu kako bi udisala zrak kroz modificirani plivački mjehur koji funkcionira donekle poput primitivnih pluća.

Ova prilagodba pomogla je vrsti da preživi milijunima godina, ali sada bi mogla povećati njezinu izloženost mikroplastici koja pluta blizu površine vode.

Amazonski biolog Adalberto Val objašnjava da čestice plastike koje ulaze u dišni sustav pirarucua mogu uzrokovati fizička oštećenja, poremetiti disanje i izazvati upalne reakcije koje odvraćaju energiju od drugih bitnih funkcija.

Čestice također mogu stupiti u interakciju s mineralima poput natrija, kalija i kalcija, što ih potencijalno čini manje dostupnima za normalne fiziološke procese.

Budući da pirarucu redovito uzima zrak s površine, istraživače posebno zanima mogu li se čestice kretati izvan njegovog probavnog sustava i u unutarnja tkiva.

Promjene onečišćenja s godišnjim dobima

Mikroplastika je već dokumentirana u mnogim amazonskim okruženjima, ali onečišćenje nije ni blizu ujednačenom.

Velike rijeke poput Amazone mogu razrijediti čestice zbog svog ogromnog volumena. Međutim, u manjim urbanim vodenim putovima onečišćenje može postati mnogo koncentriranije.

Istraživači koji proučavaju potoke oko Manausa zabilježili su koncentracije koje dosežu 74 550 mikroplastičnih čestica po kubnom metru na teško pogođenim lokacijama.

Sezonske poplave dodatno kompliciraju sliku.

Tijekom razdoblja visokog vodostaja, rijeke se povezuju s poplavnim područjima i šumama, omogućujući širenje plastičnih čestica na mnogo veća područja. Tijekom suša, pad razine vode može ih koncentrirati u kanalima, bazenima i sedimentu, potencijalno povećavajući izloženost riba.

Kemija vode također je važna. Amazona sadrži kiselu crnu vodu, divlje vode bogate sedimentom i mnoge druge vodene okoliše, od kojih svaki može utjecati na to hoće li čestice ostati suspendirane, dalje se fragmentirati ili tonuti.

Čak i plutajuća vegetacija može igrati ulogu hvatanjem mikroplastike. Iako to može usporiti njihovo kretanje nizvodno, također može stvoriti koncentrirane zone izloženosti za životinje koje žive među vodenim biljkama ili se hrane oko njih.

Male ribe mogu biti jako izložene

Amazonski bazen sadrži više od 3000 poznatih vrsta riba, od kojih mnoge žive u uskim šumskim potocima zvanim igarape.

Ovi mali vodeni putovi mogu biti posebno ranjivi kada prime gradski otpad i nepročišćene otpadne vode.

Istraživanja u riječnim bazenima u Paráju otkrila su plastične čestice u škrgama i probavnom sustavu gotovo svake pregledane ribe. Znanstvenici su identificirali ukupno 383 čestice, u prosjeku oko 5,6 čestica po ribi. Kontaminacija nije bila ograničena na vrste koje se hrane blizu dna ili biljkama. Pogođene su i grabežljive ribe, što sugerira da se onečišćenje plastikom već široko proširilo lokalnim vodenim hranidbenim mrežama.

Za male ribe čak i nekoliko čestica može biti važno. Mikroplastika se može pričvrstiti za škrge, što potencijalno utječe na disanje i imunološku funkciju, dok progutane čestice mogu doprinijeti probavnoj iritaciji ili fizičkim ozljedama.

Različite vrste također različito akumuliraju čestice, što znači da veličina, prehrana i stanište mogu utjecati na izloženost.

Plastika dopire do riječnog korita

Vrste koje se hrane na dnu suočavaju se s još jednim problemom: česticama koje se talože u sedimentu.

Istraživači procjenjuju da dijelovi riječnog sedimenta mogu sadržavati oko 13 milijuna mikroplastičnih čestica po kubnom metru.

Jedna vrsta koja se proučava je tamoata, Hoplosternum littorale, koja se hrani prirodnim materijalom prikupljenim s dna jezera i poplavnih područja.

Eksperimenti pokazuju da čak i koncentracija mikroplastike od 0,0005% u njezinoj prehrani može povećati fiziološki stres i doprinijeti gubitku težine.

Kada tijelo reagira na strane čestice upalom, energija koja bi inače podržavala rast ili druge biološke procese može se umjesto toga preusmjeriti na suočavanje s tim stresom.

Zašto je ovo važno za ljude

Implikacije se protežu dalje od pojedinačnih riba.

Ribe su ključne za prehranu i egzistenciju diljem Amazone. U brazilskoj saveznoj državi Amazonas prosječna potrošnja iznosi oko 14 kg po osobi godišnje, u usporedbi s približno 2,8 kg na nacionalnoj razini. U nekim zajednicama uz rijeke, ovisnost o ribi je znatno veća.

Ako izloženost mikroplastici smanji rast, zdravlje ili reprodukciju komercijalno važnih vrsta, to bi na kraju moglo utjecati na dostupnost hrane i lokalno ribarstvo. Potencijalna izloženost ljudi još je jedna briga. Istraživanja drugdje u svijetu već su pronašla mikroplastiku u jestivim ribljim tkivima. Jedna studija iz 2025. godine koja je uključivala komercijalnu ribu iz azijskih voda otkrila je prosječno 8,95 čestica po uzorku i procijenila da ljudi mogu unijeti čestice redovitom konzumacijom ribe. Ekvivalentni podaci za amazonsku ribu još uvijek nedostaju, pa znanstvenici još ne mogu odrediti razmjere moguće izloženosti ljudi u regiji. Istraživači stoga upozoravaju da ne donose zaključke o izravnim učincima na zdravlje prije nego što bude dostupno više dokaza.

Rastući ekološki izazov

Mikroplastika je samo jedan od nekoliko pritisaka s kojima se suočavaju amazonski vodeni ekosustavi. Klimatske promjene, krčenje šuma, brane, pesticidi i urbano zagađenje već utječu na populacije riba diljem bazena.

Plastika dodaje još jedan stresor okolišu u kojem su mnoge vrste prilagođene izazovnim uvjetima poput visokih temperatura i niske razine kisika.

Sljedeći znanstveni izazov više nije samo dokazivanje prisutnosti mikroplastike. Istraživači sada moraju razumjeti kako se čestice kreću kroz različita amazonska okruženja, kako pojedine vrste reagiraju i dopire li kontaminacija do ljudi putem hrane.