Praćenje slijepih točaka

Praćenje životinja kroz rijeke, jezera i oceane promijenilo je način na koji znanstvenici razumiju migracije, hranilišta i korištenje staništa. No, nova globalna studija pokazuje da je ovo istraživanje daleko od ravnomjerno raspoređenog.

Istraživači koji su analizirali 2728 studija vodene telemetrije otkrili su da je većina provedena u zemljama s jakim financiranjem očuvanja prirode i relativno stabilnim uvjetima. U međuvremenu, nekoliko regija koje se smatraju posebno važnima za bioraznolikost i upravljanje ribarstvom ostaju ozbiljno nedovoljno proučene.

Istraživanje je koncentrirano u nekoliko zemalja

Telemetrija uključuje pričvršćivanje oznaka na životinje i praćenje njihovog kretanja putem akustičnih signala ili satelita.

Znanstvenici su pregledali četiri desetljeća objavljenih istraživanja i usporedili lokacije istraživanja s čimbenicima kao što su financiranje očuvanja, veličina populacije i jezik. Neravnoteža je bila zapanjujuća.

Oko 95% studija provedeno je u zemljama s visokim financiranjem očuvanja, dok je 87% provedeno u zemljama rangiranima. Više od polovice svih analiziranih studija došlo je iz samo tri zemlje: Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Australije.

Žaruća mjesta bioraznolikosti se propuštaju

Problem nije samo u tome što neke zemlje dobivaju više znanstvene pažnje od drugih. Nekoliko slabo proučenih regija sadrži iznimno bogate vodene ekosustave, a također su pod sve većim pritiskom ribolova, gubitka staništa i drugih ljudskih aktivnosti.

Istraživači su identificirali velike praznine oko poluotoka Baja i Cortezovog mora, sjeverozapadne i jugoistočne Afrike, Crvenog mora i dijelova Indo-Pacifika.

Indo-Pacifik je posebno značajan. Unatoč svojoj izvanrednoj biološkoj raznolikosti, činila je manje od 1% telemetrijskih studija uključenih u analizu. To znanstvenicima ostavlja ograničene informacije o tome koliko vrsta koristi te vode, gdje se razmnožavaju i koja su staništa ključna za njihov opstanak.

Zašto bogatije zemlje dominiraju

Neravnoteža ima praktična objašnjenja. Dugoročno praćenje životinja može biti skupo i teško za organizirati. Istraživači trebaju specijaliziranu opremu, dozvole, pouzdanu infrastrukturu i dovoljno sredstava za povratak na ista područja istraživanja tijekom nekoliko godina.

Terenskim timovima potreban je siguran pristup i povjerenje da istraživanje neće biti iznenada prekinuto. Znanstvenicima koji rade unutar vlastitih zemalja također može biti lakše dobiti dozvole, transportirati opremu i održavati mreže za praćenje. Međutim, rezultat je znanstvena slijepa točka: najlakša mjesta za proučavanje nisu nužno mjesta gdje su nove informacije najpotrebnije.

Zašto su podaci o kretanju važni

Vodene životinje ne slijede nacionalne granice.

Migrativne ribe, morski psi, morski sisavci i druge vrste mogu putovati između nekoliko zemalja ili se kretati preko ogromnih područja otvorene vode.

Bez dobrih podataka o kretanju, mjere očuvanja mogu zaštititi jednu lokaciju, a ignorirati drugo stanište koje je istoj vrsti potrebno za hranjenje, razmnožavanje ili migraciju. Nedostaci u znanju također mogu oslabiti upravljanje ribarstvom. Ako znanstvenici ne razumiju kako se populacije kreću između zaštićenih i jako iskorištavanih područja, teže je osmisliti učinkovite politike.

Lokalna partnerstva mogla bi pomoći

Istraživači tvrde da rješenje nije samo u tome da dobro financirane institucije provode više projekata u inozemstvu. Održiviji pristup uključivao bi jača partnerstva s lokalnim znanstvenicima, sveučilištima i organizacijama za očuvanje prirode u nedovoljno zastupljenim regijama. To može uključivati ​​dijeljenje opreme za praćenje, tehničku obuku i istraživačku infrastrukturu, a istovremeno bi se lokalnim stručnjacima dala središnja uloga u osmišljavanju i upravljanju projektima.

Takva partnerstva mogu olakšati održavanje dugoročnih istraživanja i ostaviti za sobom znanstveni kapacitet koji se nastavlja i nakon završetka pojedinog projekta.

Globalna karta s velikim prazninama

Praćenje životinja postalo je jedan od najkorisnijih alata za razumijevanje vodenih divljih životinja, ali njegova globalna pokrivenost i dalje odražava gdje je istraživanje najlakše financirati i organizirati.

To stvara rizik da se odluke o očuvanju temelje na detaljnim informacijama iz malog broja zemalja, dok neki od najbogatijih ekosustava planeta ostaju slabo dokumentirani.