Kyoto čuva žabe

Urbanizacija sve više smanjuje prirodna staništa vodozemaca, ali mala vodena staništa kojima upravljaju ljudi i dalje opstaju u gradovima. Među njima su bare i potoci u vrtovima japanskih hramova, svetilišta i škola.

Istraživački tim predvođen Univerzitetom u Kjotu želeo je da utvrdi koliko ova vodena staništa mogu biti važna za vodozemce u gradskim sredinama. Posebnu pažnju posvetili su vrtovima hramova i svetilišta, koji se tradicionalno održavaju kao deo kulturnog pejzaža. Istraživanje je pokazalo da ova mesta mogu predstavljati biokulturne vodene pejzaže, u kojima se prepliću kulturno nasleđe i biodiverzitet.

Istraživanje 80 vodenih staništa

Istraživači su sproveli vizuelna istraživanja na 80 vodenih površina u okviru 31 hrama, svetilišta i povezanih objekata u kjotskoj oblasti Higashiyama. Na taj način mogli su da zabeleže odrasle jedinke, jaja i larve, dok su pomoću akustičnih istraživanja prepoznavali karakteristične glasove vodozemaca.

Tim je dodatno sproveo analizu eDNK, odnosno DNK iz životne sredine, na 43 od ukupno 80 vodenih površina. Zabeleženi su i tip vodenog staništa, izvor i tok vode, udaljenost od šume, struktura priobalja, kao i prisustvo ili odsustvo šarana. Na osnovu ovih podataka istraživači su analizirali povezanost različitih vrsta sa uslovima u njihovom okruženju. Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Urban Ecosystems.

Pronađeno sedam vrsta žaba

Naučnici su u kjotskim vrtovima identifikovali sedam vrsta žaba – šest autohtonih i jednu alohtonu – kao i jednu vrstu daždevnjaka. Istovremeno su utvrdili da se povezanost pojedinačnih vrsta sa uslovima životne sredine razlikuje.

Kombinovanje vizuelnih i DNK analiza pokazalo se posebno korisnim. Na primer, vrsta Rana tagoi identifikovana je isključivo pomoću analize eDNK, dok je direktno posmatranje jaja i punoglavaca bilo neophodno kako bi se potvrdilo da se ta vrsta na datoj lokaciji i razmnožava.

Neočekivano bogatstvo prirode

„Vodozemce smo pronašli na znatno većem broju vodenih površina nego što smo očekivali, što nam je pokazalo koliko su lokalna priobalna područja, uključujući ona oko hramova i svetilišta, zaista bogata divljim svetom“, rekla je Kae Okoshi, prva autorka istraživanja.

Prema naučnicima, ovi rezultati pokazuju da se tradicionalne vodene površine u kulturnim pejzažima mogu posmatrati i kao važna staništa za očuvanje biodiverziteta. Nalazi bi mogli da utiču i na način upravljanja barama u školama i parkovima, kao i na procenu lokacija koje podstiču suživot ljudi i prirode.

Plan za očuvanje biodiverziteta

Istraživački tim planira da proširi istraživanje i uključi vlasnike i upravljače vrtova. Cilj je da zajedno razviju načine upravljanja vodenim površinama koji istovremeno čuvaju kulturno nasleđe i biodiverzitet.

Istraživanje Kae Okoshi i njenih kolega, pod naslovom „Anurans in culturally managed temple and shrine waterscapes in Kyoto: integrated visual, acoustic, and environmental DNA surveys“, objavljeno je 2026. godine u časopisu Urban Ecosystems.