Gepard koji nije bio

Izumrli grabežljivac *Miracinonyx trumani* desetljećima je bio nadaleko poznat kao američki gepard zbog svog vitkog tijela i dugih nogu. Nova istraživanja sada pokazuju da je ta sličnost bila varljiva.

Genetski i kemijski dokazi upućuju na to da je ta životinja zapravo bila blizak srodnik moderne pume, sposobna preživjeti u vrlo raznolikim okruženjima, pa čak se i hraniti ribom na Arktiku.

Pumin rođak u maski

Istraživači predvođeni znanstvenicima sa Sveučilišta Kalifornija u Santa Cruzu analizirali su nuklearne paleogenome i stabilne izotope fosilnih ostataka Miracinonyx trumani. Njihovi nalazi, objavljeni u časopisu Current Biology, potvrdili su da vrsta nije bila u bliskom srodstvu s pravim gepardima.

Umjesto toga, bila je sestrinska vrsta moderne pume i odvojila se od te evolucijske loze prije otprilike 2,6 milijuna godina.

Stoga se čini da je njezin izgled nalik gepardu primjer konvergentne evolucije, gdje nesrodne životinje neovisno razvijaju slične značajke jer se suočavaju s usporedivim pritiscima okoliša.

Usko tijelo životinje i duge prednje noge možda su joj pomogle da se učinkovito kreće po otvorenim krajolicima. Međutim, za razliku od visoko specijaliziranog sprinterskog grabežljivca, čini se da je M. trumani bio mnogo prilagodljiviji.

Njegov raspon dosegao je Arktik

Studija također dramatično proširuje poznati geografski raspon vrste.

Istraživači su otkrili da je M. trumani živio oko 20 stupnjeva geografske širine sjevernije nego što se prije mislilo. Fosili pokazuju da su populacije naseljavale područja koja se protežu od umjerenih regija poput Wyominga i Floride do arktičkog Yukona.

Procjenjuje se da su odrasle životinje težile oko 70 kilograma, bile visoke otprilike 90 centimetara i dugačke oko 2,4 metra od glave do repa.

Vodeća autorica Cassatt-Johnstone objasnila je da je vrsta pokazala izvanrednu ekološku fleksibilnost, sličnu modernim pumama. Napomenula je da je tim također identificirao mutacije gubitka funkcije u genima uključenim u cirkadijalne ritmove, što je možda pomoglo sjevernim populacijama da se nose s ekstremnim sezonskim svjetlosnim ciklusima arktičkih ljeta i zima.

Sjeverne mačke su možda jele ribu

Jedan od najiznenađujućih nalaza odnosio se na prehranu.

Dokazi stabilnih izotopa upućuju na to da su populacije koje žive na Arktiku zauzimale vrlo drugačiju ekološku nišu od onih južnije. Čini se da su na Yukonu mačke funkcionirale kao tercijarni potrošači i možda su se uvelike oslanjale na anadromne ribe poput lososa.

Južnije su vjerojatno lovile kopneni plijen na otvorenim travnjacima.

Suautor studije Matthew Wooller objasnio je da je vrsta zauzimala ogroman geografski raspon, a istovremeno je pokazivala vrlo različite oblike specijalizacije na suprotnim krajevima. Ova fleksibilnost možda je pomogla vrsti M. trumani da preživi u okruženjima koja su se dramatično razlikovala u klimi i dostupnosti hrane.

Genetika otkriva još iznenađenja

Istraživači su sekvencirali genome visoke pokrivenosti iz fosila starih između 23 000 i 31 000 godina. Njihova analiza otkrila je još jednu neobičnu značajku: M. trumani, zajedno sa svim mačjim lozama uključenim u studiju, nije imao funkcionalnu verziju gena uključenog u otkrivanje kiselog okusa. Mačke su već poznate po nedostatku funkcionalnih receptora za slatki okus, ali ovo predstavlja prvi zabilježeni slučaj inaktivacije gena za kiseli okus kod mačaka.

Takve senzorne promjene ponekad se mogu povezati sa specijaliziranom prehranom, iako istraživači nisu pronašli niti jedno objašnjenje za gubitak.

Polagano propadanje prije izumiranja

Genomi su također pokazali nisku genetsku raznolikost u populacijama iz Wyominga i Yukona. Ipak, istraživači nisu pronašli znakove ekstremnog parenja u srodstvu niti naglog sloma populacije. Dokazi umjesto toga upućuju na postupno propadanje koje je trajalo od ranog do kasnog pleistocena.

Glavna autorica studije, Beth Shapiro, objasnila je kako je malo vjerojatno da je sama niska genetska raznolikost uzrokovala izumiranje. Iznijela je pretpostavku da je dugotrajno propadanje možda smanjilo sposobnost vrste da se prilagodi promjenama okolišnih uvjeta.

Studija naposljetku pokazuje koliko varljiv može biti vanjski izgled izumrlih životinja. *Miracinonyx trumani* izgledao je poput geparda, no njegova genetika, prehrana i način života otkrivaju mnogo složenijeg grabežljivca, oblikovanog vlastitim evolucijskim putem.