Nadležni sloj vegetacije

Mnogi gradski parkovi slijede poznatu formulu: visoko drveće iznad uredno pokošenih travnjaka, uz vrlo malo raslinja između tih dviju razina.

Novo istraživanje Sveučilišta u Queenslandu ukazuje na to da takav vizualno uredan dizajn zanemaruje važan ekološki sloj – vegetaciju srednje visine.

Studija, objavljena u časopisu BioScience, istraživala je zašto grmlje i nisko drveće (visine otprilike 1 do 10 metara) često nedostaju u urbanim javnim prostorima te kako bi njihova ponovna sadnja mogla poboljšati bioraznolikost, ojačati urbane ekosustave i ljudima pružiti raznolikije doživljaje.

Nedostajući srednji sloj

Vegetacija srednje visine obuhvaća grmlje, guste grmolike nasade i niže drveće smješteno između prizemnog sloja raslinja i krošnji visokog drveća. Prema riječima ekologinje dr. Nicole Sockhill, taj je sloj sustavno smanjivan u mnogim parkovima oblikovanima prema estetici engleskih pejzažnih vrtova, koja još od 19. stoljeća daje prednost otvorenosti i urednosti. Takav dizajn možda djeluje uredno, no ekološki može biti siromašan.

Male ptice i druge životinje često ovise o gustoj vegetaciji radi hrane, skloništa i sigurnog kretanja kroz prostor. U gradovima, gdje izgradnja i širenje urbanih područja već smanjuju prirodna staništa, nedostatak tog srednjeg sloja divljim životinjama ostavlja manje mjesta za hranjenje, skrivanje i kretanje. Istraživači stoga ističu da park može obilovati travom i odraslim stablima, a ipak nuditi relativno loše stanište.

Zašto je to važno za ljude

Pitanje nije samo u bioraznolikosti. Urbane zelene površine oblikuju i svakodnevni doticaj ljudi s prirodom.

Više od polovice svjetskog stanovništva danas živi u gradovima, a mnogima lokalni park može biti glavni svakodnevni susret s prirodnim okruženjem. Zbog toga kvaliteta i složenost urbane vegetacije postaju sve važnije.

Studija se oslanja na postojeće dokaze koji povezuju boravak u prirodi s brojnim dobrobitima, uključujući smanjenje stresa, obnovu pažnje i poboljšanje mentalnog zdravlja. Gušća sadnja također može stvoriti dojam potpunijeg uranjanja u zeleni prostor. Umjesto pogleda samo na otvorene travnjake i izolirana stabla, posjetitelji unutar istog parka mogu doživjeti različite teksture, visine, tipove staništa i stupnjeve zatvorenosti prostora.

Sigurnost ne zahtijeva ogoljene parkove

Jedan od čestih argumenata protiv gustog grmlja jest tvrdnja da ono može smanjiti vidljivost i učiniti da se javni prostori doimaju manje sigurnima. Istraživači ne predlažu da se svaki park ispuni gustom vegetacijom. Umjesto toga, predlažu stratešku sadnju.

Dobra rasvjeta, preglednost i pažljiv odabir biljnih vrsta omogućuju suživot gušće obraslih područja i otvorenih prostora za rekreaciju. Osobe koje preferiraju travnjake i otvorene vizure i dalje ih mogu koristiti, dok se druge mogu kretati kroz zatvorenija područja bogata prirodom. Cilj je raznolikost, a ne zamjena jednog uniformnog dizajna drugim.

Autohtone biljke možda zahtijevaju manje rada

Profesor Richard Fuller, jedan od autora studije, istaknuo je i praktičnu prednost: autohtona vegetacija srednje visine, jednom kad se ukorijeni, može zahtijevati manje intenzivno održavanje od konvencionalnih travnjaka.

Travnjaci zahtijevaju učestalu košnju, navodnjavanje i angažman osoblja. Autohtono grmlje i manja stabla, nakon što se razviju, mogu zahtijevati manje resursa, a pritom podržavati složeniji ekosustav. Odabir vrsta je važan. Fuller ističe da su biljke autohtone za određeno područje često posebno vrijedne jer je lokalni životinjski svijet već prilagođen njihovom korištenju za zaklon i hranu.

Studija kao primjer velikog gradskog parka koji uspješno spaja javnu rekreaciju s prostranim područjima gustog grmlja navodi Kings Park u Perthu.

Ne mora svaki park izgledati isto

Jedna od ključnih preporuka studije jest prestanak tretiranja gradskih zelenih površina kao jedinstvene kategorije dizajna.

Umjesto da se u svakom parku primjenjuje ista kombinacija trave i visokog drveća, gradovi bi mogli stvoriti mrežu različitih prostora: otvorenih terena za rekreaciju, sjenovitih travnjaka, gusto zasađenih utočišta i područja usmjerenih na bioraznolikost. Sockhill je to opisao kao pristup „mozaika” na razini cijelog grada, pri čemu različiti parkovi imaju različite ekološke i društvene uloge.

To bi moglo učiniti urbane krajolike otpornijima, a stanovnicima pružiti širi spektar iskustava. Rezultati istraživanja ne znače da otvoreni travnjaci nemaju mjesta u gradovima. Oni su i dalje korisni za sport, druženje i rekreaciju. Poanta je u tome da ne bi trebali dominirati svakom zelenom površinom. Bogatiji gradski park možda treba više od samog drveća i trave.

Obnavljanjem grmlja i manjeg drveća planeri bi mogli stvoriti mjesta koja su korisnija za divlje životinje, zanimljivija ljudima te, u nekim slučajevima, lakša za dugoročno održavanje.